Kakav je danas položaj zaposlenih u turizmu? Da bi se odgovorilo na pitanje treba pogledati status našeg radnika dugi niz godina. Ako se vratimo još u vrijeme bivše Jugoslavije, ljudi koji su radili u hotelima već su i tada imali daleko niže plaće od prosjeka u gospodarstvu. Međutim, prihvaćali su obrazloženja ondašnjih direktora da se moramo odricati kako bismo mogli ulagati, dobiti kvalitetnije hotele, a potom ostvariti veći profit i bolje plaće. No, prije raspada Jugoslavije to se nije dogodilo. Radnici su ostali u položaju u kojem su bili, a kad smo ušli u državu Hrvatsku znamo što je rat donio hotelima - u njima su smještani prognanici i izbjeglice.
Radnici su i tada radili s nikakvim zaradama ili čak bez plaća, a kada smo izašli iz rata očekivali su da će najzad doći bolje vrijeme. Nažalost, nakon toga se dogodila ona nesretna pretvorba i privatizacija sa svim posljedicama što ih i danas osjećamo. U većinu naših hotela ušli su vlasnici koje nitko ne bi priželjkivao u ovoj djelatnosti, ulaganja su se financirala iz tko zna kakvih izvora i s kojih strana te doveli ljudi koji uopće ne znaju što je turizam. Oni su se špekulantski odnosili prema zaposlenima i poslovanju i radnici su ostali na primanjima na kojima su i prije bili. Ona su i dalje zaostajala za prosječnim plaćama u gospodarstvu, koje i inače nisu visoke u našoj državi. Taj se zaostatak stalno kretao između 15 i 16 posto, premda je na snazi bio prilično kvalitetan kolektivni ugovor u ugostiteljstvu, koji je osim cijene rada utvrđivao i tarifni prilog, odnosno koeficijente za specifična radna mjesta u djelatnosti. To je jamčilo primjereniju plaću, ali taj je kolektivni ugovor istekao. Nakon toga smo dobili drugi ugovor, ali smo morali itekako vršiti pritisak na poslodavce da dođe do njegovog sklapanja. Doslovce smo prisilili tadašnjeg ministra rada da shvati kako je ovo djelatnost od prioritetne važnosti za Hrvatsku, nakon čega je proširio njegovo važenje na sve pravne subjekte u djelatnosti ugostiteljstva. Mi smo tada postigli cijenu rada tako da smo je dogovorili za koeficijent jedan, znači za najniže plaćene poslove. Ona je iznosila 36 posto prosječne plaće u gospodarstvu RH za proteklu godinu s primjenom od 1. svibnja tekuće godine. No, bez obzira na sve što smo napravili, ta primanja su opet zaostajala za prosječnom plaćom u gospodarstvu zato što nismo donijeli tarifni prilog, odnosno koeficijente. Kako je to bilo poslijeratno doba, mnogi su mali obrtnici tada rekli da će biti prisiljeni zatvarati objekte ako im se nametnu koeficijenti jer neće moći podnijeti cijenu rada, pogotovu na ratom razrušenim područjima. Mi smo se tada složili s njima i kazali da ćemo taj okvir donijeti na nacionalnoj razini, s tim da ćemo uz cijenu rada na nižim razinama u kolektivnim ugovorima hotela dogovarati veći postotak osnovice i koeficijente koje ćemo prilagoditi kategoriji hotela, poslovanju itd. To se i dogodilo, ali nažalost prosjek plaća u hotelima opet je zaostajao za prosječnim primanjima u gospodarstvu. Naravno, radnici nisu bili zadovoljni, jer su tijekom svih tih godina doslovce izraubani, a ostao nam je i problem sezonskog rada. Ne samo da u hotelijerstvu do danas nismo uspjeli napraviti odmak od takvog rada, nego smo čak načinili minus u odnosu na ono što je bilo u bivšoj Jugoslaviji.